Paprika
Katalog bolesti i štetnika » Paprika
Oštećenja vrtnih usjeva jakim sunčevim zračenjem najčešće nastaju pri nagloj promjeni vremena, kada nakon višednevnog oblačnog ili kišovitog vremena naglo zatopli i jakost sunčevog zračenja znatno poraste. Od povrća sunčanica se najčešće susreće na paprici i rajčici, posebno nakon sadnje presadnica na stalno mjesto. Ove su sadnice prethodno uzgojene u staklenicima ili iza prozora stanova, gdje nisu bile izložene izravnoj sunčevoj svjetlosti. Osim toga, ako su rasle u gustom skupu, osim lišća mogu stradati i njihove stabljike koje na sunčanoj strani pobijele, skorupaju i lako se lome. Plodovi rajčice često su oštećeni sunčevim opeklinama. Posebno su ugroženi plodovi koji su bili izloženi tijekom uklanjanja zalistaka.
Uzročnik stolbure je jedna od fitoplazmi koje se u starijoj stručnoj literaturi spominju pod nazivom mikoplazma. Oni su mikroorganizmi koji tvore prijelaz između virusa i bakterija. Stolbur se u prirodi širi raznim vrstama cikada, a posebno cikasom koji prenosi viruse (Hyalesthes obsoletus). Toploljubiva je vrsta, čiji je glavni domaćin poljski pupoljak. U toplim godinama razmnožava se u ljetnim mjesecima i prelazi na kultivirane usjeve. Osim paprike, tu su i rajčica, krumpir, patlidžan i duhan. Prvi simptom stolbura na paprici je opće žućenje biljaka. Kasnije počinje venuti starije lišće i konačno cijela biljka, uključujući i plodove, uvene i ugine. Plodovi nastali nakon zaraze biljke su mali i obično ne daju sjemenke. U izrazito toplim i sušnim godinama može doći do velikih šteta na nasadima pimenta i poljske paprike.
Suha pjegavost plodova paprike očituje se u obliku nepravilnih blijedosmeđih pjega različite veličine, uvijek na vrhu ploda. Kasnije te mrlje postaju tanke poput pergamenta ili se pretvaraju u mokru trulež (uglavnom kod ekspresnih biljaka). Na njima se često pojavljuju gljivične prevlake pa mnogi uzgajivači vjeruju da se radi o bolesti gljivičnog podrijetla i traže mogućnosti kemijske zaštite oboljelih biljaka. Međutim, suha pjegavost plodova paprike je fiziološkog podrijetla i najčešće je uzrokovana neskladnom ishranom, nedostatkom vlage u razdoblju intenzivnog rasta ploda i posebno sortnom osjetljivošću (osjetljivije su žute sorte s tanjom kožicom). Bolest se javlja uglavnom na tlima bogato gnojenim dušikom i kalijem. Ove hranjive tvari inhibiraju unos kalcija, kojeg možda i nema u tlu, ali biljkama postaje nedostupan.
U praksi se najčešće susrećemo s fuzarioznom ili sklerokinijskom uvenulošću paprike. Za fuzariju (Fusarium oxysporum) tipično je posmeđivanje žilnih snopova vidljivo na uzdužno prerezanoj stabljici. Gljiva prodire u biljke kroz korijenje, koje je često oštećeno visokim razinama hranjivih tvari, osobito u tlima koja su obilno gnojena gnojem peradi i drugih malih domaćih životinja. Uzročnik fuzarioze ostaje u tlu i može se opasno razmnožiti, osobito ako se paprika nekoliko godina uzgaja na istom mjestu. Sclerotinia sclerotiorum (Sclerotinia sclerotiorum) karakteriziraju opsežne blijedo smeđe mrlje koje okružuju stabljike biljaka. Kasnije se u stabljikama stvaraju sklerociji koji nakon propadanja tkiva dospijevaju u tlo i nekoliko godina predstavljaju izvor zaraze usjeva koji se uzgajaju na tom području. Osim paprike, Sclerotinia sclerotiorum napada i krastavce, rajčicu, mrkvu, peršin, salatu i druge kulture. Dok se sklerocinijevo venuće paprike češće javlja u vlažnim, slabo prozračenim brzorastućim staklenicima, fuzarijsko venuće uglavnom se susreće u vrućim ljetnim danima, kada začepljeni žilni snopovi nisu dovoljni za transport dovoljne količine vode do nadzemnih dijelova biljaka.
Hmeljeva grinja (Tetranychus telarius) živi na lišću oko 200 biljnih vrsta. Štetan je za veliki broj poljskih, stakleničkih i sobnih biljaka, ali i za korove, s kojih može prijeći na kultivirane kulture (npr. hmelj, grah, krastavac). Ne spada u kukce, već u paučnjake s tri para udova, zbog čega se u narodu naziva i crvenim paukom. Vrlo je malen (veličine samo 0,2-0,4 mm), jedva vidljiv golim okom. Na njegovu prisutnost upozorit će nas fina paučina na jače napadnutim dijelovima biljaka. Probavni sustav je slijepo završen bez anusa. Isključuje vlakna duž kojih se kreće. Probada lišće i iz njega izvlači biljne sokove. Na hmelju, primjerice, uzrokuje bolest medljike kod koje lišće postaje smeđecrveno, suši se i opada. Hmeljeva grinja je odvojenog spola. Oplođena jaja razviju se u ličinke koje se linjaju tijekom izlijeganja. Ljeti je grinja obojena zeleno s apsorbiranim klorofilom, u jesen je crvenkasta.
Tripsi su mali vitki kukci, veličine oko 1-3 mm. Imaju 2 para uskih, bezbojnih krila koja su obrubljena dugim trepavicama. Krila izgledaju kao da imaju pohaban rub, pa otuda i naziv ovog kukca. Ovisno o vrsti, odrasli tripsi su crni ili žuti, ali mogu imati crvene, crne ili bijele oznake. Često odskaču kad ih uznemirimo. Larve su slične odraslim jedinkama, ali su bez krila i svjetlije su boje. Jaja tripsa su prozirna, bubrežastog oblika i veličine oko 0,3 mm.
Staklenička mušica (Trialeurodes vaporariorum), poznatija pod popularnim nazivom bijela mušica, opasan je štetnik brzorastućeg povrća, ali i stakleničkog i sobnog. Šteti sisanjem biljnih sokova, a izlučuje i veliku količinu ljepljive medne rose koja je leglo raznih vrsta crva. Dotaknemo li napadnute biljke, odrasle mušice u gomilama odlijeću s njih.
Lisne uši su najozbiljniji štetnici paprike, ponajviše zato što se u kratkom vremenu mogu katastrofalno razmnožiti i uzrokovati žućenje i opadanje lišća. Osim toga, prenose i razne virusne bolesti koje smanjuju i kvare ljetinu. Na paprici su najčešće breskvina uš (Myzus persicae) i rešetkasta uš (Aphis nasturtii). Ova činjenica važna je prije svega sa stajališta odabira pripravaka, jer su neki od njih učinkoviti samo protiv jedne od navedenih vrsta.
Opadanje izniklih biljaka čest je uzrok neuspjeha u predsadnji raznih vrsta povrća, ali i ukrasnog bilja. Unatoč činjenici da je u njoj uključeno nekoliko mikroorganizama, to je složena bolest. Na njegovu pojavu značajno utječu uvjeti uzgoja koje uzgajivači mogu osigurati niklim biljkama, posebno u stambenim uvjetima, a koji zapravo podržavaju ili, naprotiv, slabe vitalnost i otpornost nicajućih biljaka. Osnovni preduvjet za uspješan uzgoj mladih presadnica povrća ili cvijeća je osiguranje najoptimalnijih uvjeta od kojih su najvažniji svjetlo, temperatura i voda te njihova međusobna ravnoteža. Također je potrebno voditi računa o zahtjevima pojedinih vrsta povrća i cvijeća. U svakom slučaju pokušajmo sjeme smjestiti na najsvjetlija mjesta u stanu i regulirati temperaturu u prostoriji kako biljke ne bi rasle kada je intenzitet svjetlosti slab. S vodom također treba pažljivo postupati. Vlažnost zemlje potrebno je redovito kontrolirati i ne dopustiti da se potpuno osuši, ali se ne smije ni natapati. Također je potrebno spomenuti potrebu za drenažom u posudama za sjeme kako bi tlo bilo dovoljno prozračno. Za sjetvu uvijek trebamo koristiti svježu zemlju, ne prebogatu hranjivima, jer mlade biljke ne trebaju puno hranjiva. Naprotiv, zaslanjivanje (pretjerana gnojidba) tla može dovesti do oštećenja korijena kroz koje zemljišni mikroorganizmi mogu lako prodrijeti u mlade biljke. Osim svekolike njege, sjetvu povrća i cvijeća možemo preventivno tretirati nakon sjetve u vidu zalijevanja preparatom Previcur 607 SL. Na 1 m2 unosi se 2-5 litara otopine.